Budući da nije moguće testirati sve dostupne antibiotike, u antibiogramima se obično uključuju molekule koje su stvarno neophodne ili referentne molekule, čija procjena može predvidjeti aktivnost drugih netestiranih molekula. Na primjer, aktivnost meticilina protiv stafilokoka može predvidjeti učinkovitost penicilina povezanih s inhibitorima kod cefalosporina i karbapenema.
U takvim slučajevima, ako se želi koristiti netestirana molekula u terapiji, dovoljno je identificirati testiranu molekulu koja pripada istoj klasi antibiotika i razmotriti ponašanje bakterije prema toj supstanci.
Neke molekule mogu biti testirane, ali ne prijavljene (maskirane), kako bi se potaknula bolja primjerenost antibiotske terapije. Time se izbjegava korištenje molekula najnovije generacije i/ili šireg spektra djelovanja kada su dostupne druge molekule koje imaju istu učinkovitost, ali manji utjecaj na rezistenciju.
